недеља

TEŠKA VREMENA, ĐAVO IH ODNEO

Došlo vreme za koje sam verovala da nikada neće doći. I dalje ne mogu da se pomirim sa činjenicom da ima ljudi koji nikada neće ceniti tuđ rad, već  samo svoj i tuđ nerad. Da će se  više ceniti i biti  bolje  nagrađeni oni ljudi koji stalno kukaju da imaju posla i da puno rade (a naravno nije tako ), od onih koji ćute i vredno rade, samo ne kukaju. Na žalost, više se cene dvolične osobe, od onih iskrenih, više se ceni i voli ogovaranje, zabadanje nosa u tuđe živote. Rad se najmanje ceni. Džaba što se neko trudi da bude pošten, vredan i što ćuti i radi. Niko to ne vidi, niko to ne ceni.

 
Danas su na ceni uvlakači, klimoglavaši i slične spodobe, pardon, osobe koje gaze poštene radnike zarad svoje koristi.

  Svaki vlasnik firme, verujem, ima takve oko sebe. Jer takvi se vole, nemaju svoje mišljenje, samo klimaju glavom. Kao one nekadašnje igračke, najčešće kuce, koje su se stavljale u kola radi ukrasa, što umesto vrata imaju federe...

  Vlasnik firme ima takve ljude, direktori isto, šefovi i cela poslovna piramida. Svako čuje ono što želi da čuje- sve je ok, sve štima najbolje i sl. Ali upravo u tome i jeste problem, jer to nema veze sa istinom. Menadžer ili šef laže direktora, isto kao što direktori lažu vlasnike firmi.  Ja sad ne znam ko je tu blesav?!? Zašto oni koji bi to trebalo da vide,  ne vide???

Zašto se ceni laž, dvoličnost i slične stvari?

  Ne znam, verovatno sa mnom nešto nije u redu. Nisam nešto dobro razumela dok su me roditelji vaspitavali. Vidim da sam i ja u vaspitavanju svog deteta na istom mestu pogrešila. A možda nam je to familijarno neka falinka u genima?! Biće da je to.



PS. Siniša, shvatam zašto mi govoriš da sam naivna.



23.08.2019.

Нема коментара:

Постави коментар

Koža pamti