уторак

Stradivari iz Kovačice

 Graditelj violina Jan Nemček živi u Kovačici, a po svom umeću s pravom slovi za Stradivarija iz Vojvodine. Prvu violinu napravio je 1979. učeći od strica. Jan je u Beogradu završio srednju muzičku školu, u rodnoj Kovačici se bavio pedagoškim radom, da bi se potom posvetio graditeljstvu violina, jer su želja i ljubav prema ručnoj izradi violina prevladali. Koristi tehnologiju starih graditelja (italijanskih), sve pravi ručno, koristeći javor i smrču. Violina se pravi od dva materijala. Donja tabla pravi se od rebrastog javora. Javor iz regiona Balkana - Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, na planeti zemlji je broj jedan. Zbog toga su ga i odabrali graditelji tako da je svaka violina unikatna. Kao raritet se smatra ovo drvo takozvani ptičji javor. Slavni Stradivari je samo jedan instrument napravio od tog materijala. 

Javor se bira očima upravo zbog tih šara koje čine da svaki instrument bude unikat, dok gornja tabla mora biti od smrče, koja reprodukuje zvuk.
Vrlo je bitno da majstor poseduje sluh kad bira drvo, da odabere pravo i tu je i tajna. Onda prilikom rada se štimuje. Kada uradimo prvu fazu, onda drugu, treću, nastaje najbitnija faza kada se dubi kao korito i prilikom te faze majstor mora posedovati sluh da osluškuje dok ne dobije ton G, kaže Jan Nemček. Nijedno drvo ne reprodukuje isti ton, debljine variraju od dva od šest milimetara, ne koristi se materijal mlađi od 30 godina, a sam proces izrade instrumenta počinje još u šumi.
"Idemo u šumu, pa kucamo u stabla, ako je neko gluvo, ne sečemo, jer tako čuvamo i šume. Osluškivao ih u potrazi za onim stablima „koja pevaju“. Onda se prikupljeno slaže na tavan, kasnije na sunce i onda dolazi do radionice i tada počinje izrada. Dvesta sati traje izrada korpusa, onda ide sunčanje, pa lakiranje, pet, šest, sedam, osam meseci, to su letnji meseci, jer ti lakovi su prirodni, prirodna smola, i oni se jedino na suncu razlažu kako treba, jer nije jednostavno violinu lakirati, pošto ona nije ravna. Tu je najmanje deset slojeva laka, tako da optimalno godinu dana je kada radimo po porudžbini, jer su to unikati" priča Jan.
Duša violine“ je mali stubić koji se postavlja ispod desnog kraka kobilice i koji se može pomerati. On je samo uglavljen – našpanovan između donje i gornje table violine i namešta se posebnim ključem. Zato kažu za violinu da ima dve duše, jedna je ona koju joj udahne majstor, a druga ovaj mali stubić od smrče, koji svojim položajem utiče na to da li će zvuk biti više neposredniji „rezak“ za, recimo, narodnu muziku ili posredniji i plemenitiji za, recimo, umetničku muziku. 
Osim izradom, bavi se i rekonstrukcijom violina, a jedna od najdražih violina mu je ona rađena 1510. godine sa likom Sulejmana Veličanstvenog.Znamo da je Ibrahim-paša svirao violinu, prvi oficir Sulejmana i ovo je lik Sulejmana Veličanstvenog, vrlo verno urađen i kažu da više liči ovde nego glumac koji je igrao u seriji. Taj majstor je imao vrlo veštu ruku i veliko umeće.
Njegove violine su poznate širom zemlje, regiona, ali i sveta, na njima sviraju Ilija Marinković, Jovan Kolundžija i mnogi drugi. 
Na specijalizaciji je bio kod Rudolfa Bartole u poznatoj lajpciškoj školi, oscilacionu teoriju savladao je u saradnji sa profesorkom Lidijom Paržik-Tanasijević, ćerkom Karla Paržika, najpoznatijeg graditelja violina koji je nekada radnju imao u Beogradu. A sin Jana Nemčeka, Jan junior, koji mu je bio prvi učenik, već nadmašuje oca i pored violina pravi i akustične gitare.

Kovačički majstor je u slovačkom gradu Zvolenu, zahvaljujući razumevanju Vlade Slovačke, uspeo da otvori školu za graditelje violina, gde je izveo četiri generacije, pa je školu nastavio da vodi njegov sin Jan Nemček junior.
Čitav dom Nemčekovih odiše lepotom i umetnošću. Osim Jana i Jana juniora,  koji grade violine, supruga Eva Nemček pravi skulpture od keramike i od testa, ukrašava i rezbari posebnom tehnikom nojeva i guščija jaja, rezbari drvo, a njihova ćerka, Jana Toman Nemček, slika i bavi se kreiranjem odevnih predmeta. Za unuku Martinu, Jan je izradio malecku violinu kada je imala oko godinu dana.












31.10.2022.

Нема коментара:

Постави коментар

Koža pamti